April 19, 2024

Radi svoj posao sa pola mozga, da bi imalo mesta i za bezbednost

Kako se tehnologija razvija tako se sve više poređenja pravi sa načinom na koji funkcioniše ljudski organizam, i za mnoge pronalaske tehnološke prirode postoji tendencija i želja da taj neki pronalazak oponaša neku funkcionalnost ljudskog organizma. Sa robotima je to potpuno jasno i težnja kojoj se svi u toj priči usmeravaju jeste pokušati da napraviš veštačkog čoveka, da ima vid kao čovek, da ima sluh kao čovek, da ima koordinaciju pokreta kao čovek itd. i doista mnogi proizvođači robota su postigli sve ovo ali opet kada se pogleda sveukupna sposobnost robota i čoveka, roboti će još dugo biti čovek drugog ili čak trećeg reda, jer nema dušu i nema pravo na grešku. Robotu su greška i prihvatanje greške izvađeni iz programskog koda. Stvar koju čovek ima a robot ne jeste sposobnost zaboravljanja. Ono što je zajedničko i za robota i čoveka jeste da imaju ograničene resurse i da način na koji se ti resursi koriste može značajno da utiče na to koliko resursa ostaje za neke druge procese.

U praksi se dešava da zaposleni na nekoj poziciji nema znanja i veštine potrebne za tu poziciju ili jedva dobacuje do minimuma zahteva za tu poziciju, i u rečniku kompjuterske tehnike moglo bi se reći da drajveri koji pokreću njegov hardver nisu adekvatno optimizovani i zbog toga koriste mozak tj. procesor više nego što bi trebalo.

Treba napraviti mesta i za bezbednost.

Kod onih ljudi kojima je procesor angažovan 100% za zahteve onog dela zbog koga su angažovani obično nema mesta za dodatne procese, a jedan od tih procesa je i bezbednost. Bezbednost zna da bude zahtevan proces ukoliko se ne radi kako treba i zato u kombinaciji sa neoptimizovanim drajverima kod zaposlenog bezbednost zna da napravi kurcšlus, tj. kratak spoj i da dođe do plavog ekrana smrti.

Žao nam je, ali vaš mozak mora biti resetovan.

Samo resetovanje zaposlenog ne pomaže, jer osnovni radni proces odvlači previše resursa, tako da za ostale procese jednostavno nema mesta. I ne samo za bezbednost nego i za mnoge neke druge stvari biti fin prema ljudima, objasniti stvari na jasan i nedvosmislen način, pokazati saosećajnost u vezi sa problemima sa kojima se zaposleni susreću, a nekada je procesor toliko preopterećen da nema prostora ni za jedno ljudsko dobar dan.

Gurati bezbednost u aktivne procese, ili ne daj Bože one koji se pokreću prilikom startovanja računara (startup), veoma je loš potez i vrlo lako može voditi ka tome da se računar resetuje svaki čas, a da opet ništa ne uspe da uradi. U tim situacijama, proces zvani bezbednost koji nije optimizovan i koji ne koristi resurse na adekvatan način vrlo lako može da završi na opciji End task, a kad su ljudi u pitanju to je Hit the road, Jack, ili previše si dobar za nas, nađi neku drugu firmu pa njima budi takav.

Ako se ne obrati pažnja na to koliko resursa ima na raspolaganju, sledi Cancel. Ende

Da ne bi došlo do pada sistema i da administrator tj. poslodavac ne bi pogasio procese koji se tiču bezbednosti važno je da ti procesi budu optimizovani na pravi način i da ne opterećuju resurse previše, a opet da uspe da uradi nešto da sistem bude zaštićen.

Štiteći se od pada sistema ugasiš proces koji vodi ka padu sistema. I tu je sad pitanje šta je rešenje, odnosno šta treba uraditi da osnovni procesi koje iz milošte zovu biznis, ili ako je baš ozbiljno onda kor biznis, opstanu postojani a da ih novi procesi ne uruše.

Ključ je u tome da svako radno mesto i svaki zaposleni na tom radnom mestu ima jasno definisan obim rada i kvalitet koji taj rad treba da poštuje. Prilikom zapošljavanja treba da se pazi da li za nekog zaposlenog procesi koji su definisani opisom posla procesor tj. mozak tog zaposlenog gura u crveno, preforsira ga ili uz redovan rad postoji još mesta za nadogradnju procesa rada a time i odgovornosti.

Crveno znači STOP, nema kretanja. Sve staje.

Kao i u gustom saobraćaju, tako je i sa organizacijama i ljudima koji imaju slabe resurse za bezbednost. Stvari jednostavno stoje i ne kreću se. Ako se nešto i završava, lošeg je kvaliteta i obično kasni.

Neko bi možda pitao: a kako da prepoznam kapacitet organizacije za bezbednost?

Da bi se videla šira slika organizacije potrebno je posmatrati nekoliko ključnih procesa koji se tiču bezbednosti:

  • način na koji se izrađuje i ažurira Akt o proceni rizika za radna mesta;
  • način na koji se izrađuje Program osposobljavanja zaposlenih za bezbedan i zdrav rad;
  • način na koji se vrši obuka tj. osposobljavanje zaposlenih za BZR;
  • način na koji funkcionišu predstavnici zaposlenih za BZR, tj. Odbor za BZR ukoliko ga ima;
  • način na koji se definišu tehničke karakteristike, nabavlja, skladišti i izdaje lična zaštitna oprema;
  • način na koji se postupa u slučaju vanrednog događaja;
  • način na koji se utvrđuju uzroci vanrednog događaja i kao i korektivne mere;
  • način na koji se zaposleni ophode prema predstavnicima državnih organa;
  • način na koji se vrši distribucija informacija odnosno kvalitet komunikacije koji postoji na nivou kompanije ali i na nivou službe koja se bavi bezbednošću;
  • način na koji su poslodavac i linijsko rukovodstvo uključeni u sistem bezbednosti i kvalitet odnosa između linijskog rukovodstva i ljudi koji se bave bezbednošću.

Sve su ovo važni aspekti koje treba uzeti u obzir prilikom optimizacije procesa bezbednosti, međutim ukoliko osnovni radni proces nije optimizovan onda se tu bezbednost može svesti na jako malu meru, da skoro i nije primetna. I zato je baš u kontekstu bezbednosti važno da linijsko rukovodstvo stalno preispituje procese rada i da ih menja u skladu sa potrebama procesa a ne potrebama izmišljenih kriterijuma. Treba zaposlenom olakšati radne procese ali i zaposleni treba u skladu sa svojim znanjima i veštinama da sam optimizuje procese rada u kojima učestvuje.

To je stvar koju se ljudi plaše da rade, jer se pitaju šta ako ja optimizujem svoje procese i onda to neko primeti, onda ću dobiti nove procese. To i jeste poenta cele priče o stalnom unapređenju procesa, ali i pojedinca. Bez unapređenja pojedinca nema ni unapređenja procesa, a to nažalost nije fokus skoro nijedne organizacije. I zato postoje procesi regrutacije i selekcije, i zato se radi evaluacija kandidata. Onog trenutka kad u svoju organizaciju pustiš čoveka koji je stalno u crvenom, nije on čovek kriv, treba proveriti kompanijsku politiku zapošljavanja i treba proveriti procese koji se tiču HR-a. Ako se ne upravlja time ko ulazi u organizaciju, to znači da rezultati rada zapravo nisu ni važni.

I za kraj, ljudi nisu mašine i ne mogu raditi non-stop na vrhuncu svoje učinkovitosti. Da, ima perioda tokom dana kada je pojedinac angažovan 100% ali to ne može dugo da traje i ne sme, jer vodi ka propasti.

Pusti gas malo, odmori.

Za razliku od robota, čovek hoće da se odmori, hoće da bude lenj i hoće da ostane zdrav i funkcionalan kada ode svojoj kući. Nakon radnog vremena kreće zapravo pravi život koji nužno ne mora biti odvojen od onog poslovnog.

Žarko Krdžić

master inž. mašinsva

Od 2014. godine sam u oblasti bezbednosti na razne načine i u različitim oblastima industrije. Prvo u naftnoj industriji, kasnije u hemijskoj industriji, i na posletku u poljoprivredi.

Specijalizacija mi je rad vatrogasni jedinica i uspostavljanje procesa koji obezbeđuju kvalitetan rad vatogasne jedinice. Svoje interesovanje za teme bezbednosti i zaštite preneo sam i na ovu zajednicu sa željom da saradnja i podrška koja nam je svima potrebna bude tu.